Fabula
Prvi čin
Radnja počinje u hladnoj noći na bedemima zamka Elsinor u Danskoj. Stražari Bernardo i Francisko, a zatim i oficir Marcel, već su viđali priviđenje koje liči na nedavno umrlog kralja Hamleta, u punom oklopu. Kada se duh ponovo pojavi, Marcel i Bernardo su sa Horacijem, Hamletovim prijateljem sa univerziteta u Vitenbergu. Horacio u priviđenja nije verovao, ali se sada uverava svojim očima. Duh ćutke odlazi. Horacio objašnjava stanje u državi: stari kralj je u dvoboju pobedio norveškog kralja Fortinbrasa i odneo mu zemlje, a njegov sin, mladi Fortinbras, skuplja vojsku da ih povrati.
Zatim, na dvoru, novi kralj Klaudije, brat pokojnog vladara, objavljuje da je oženio udovicu, kraljicu Gertrudu. Šalje poslanike norveškom kralju, odobrava Laertu, sinu dvorskog savetnika Polonija, da se vrati u Francusku, a Hamleta moli da ostane u Danskoj. Hamlet, u crnini, ostaje sam i u prvom monologu žali nad svetom i nad majčinom brzinom: udala se za Klaudija pre nego što je prošlo dva meseca od očeve smrti. Horacio mu zatim priča o duhu.
U međuvremenu se Laert oprašta od sestre Ofelije i upozorava je da Hamletovu naklonost ne shvata ozbiljno, jer princ ne bira sam svoju ženu. Njihov otac Polonije daje Laertu dugačak niz saveta za put, a Ofeliji naređuje da se više ne viđa s Hamletom.
Iste noći Hamlet sa Horacijem i Marcelom čeka na bedemu. Duh se pojavljuje i daje mu znak da pođe s njim nasamo. Otkriva da je on Hamletov otac, da je bio otrovan dok je spavao u vrtu: brat mu je sručio otrov u uvo. Umro je bez ispovesti i sada trpi kaznu. Od sina traži da osveti ubistvo, ali da poštedi majku i prepusti je nebu i njenoj savesti. Hamlet se zaklinje, prijateljima nalaže da nikome ne pričaju šta su videli i najavljuje da će se u narednom vremenu možda ponašati kao lud.
Drugi čin
Polonije šalje slugu Rejnalda u Pariz da posredno prikupi vesti o Laertovom ponašanju. Ofelija utrčava potresena: Hamlet joj je došao neuređen, dugo je gledao u njeno lice i otišao ne progovorivši. Polonije zaključuje da je princ poludeo od ljubavi, jer mu je Ofelija uskratila svoje društvo, i odlazi da to kaže kralju.
Klaudije i Gertruda su u zamak pozvali Hamletove školske drugove Rozenkranca i Gildensterna, ne bi li saznali uzrok njegove promene. Vraćaju se i poslanici iz Norveške: Fortinbrasov stric, norveški kralj, ukorio je nećaka i preusmerio njegovu vojsku na Poljsku, a Klaudija moli da Fortinbrasovoj vojsci dozvoli prolaz kroz Dansku. Polonije iznosi kralju svoje tumačenje i čita Hamletovo ljubavno pismo Ofeliji. Dogovaraju se da Ofeliju „puste“ Hamletu, a da se njih dvojica sakriju i posmatraju. Hamlet, koji čita knjigu, podsmešljivim odgovorima zbunjuje Polonija, a zatim se susreće s Rozenkrancom i Gildensternom i brzo iz njih izvlači da su poslati kraljevom voljom.
U zamak dolazi putujuća glumačka družina. Hamlet od prvog glumca traži monolog o Piru i Hekubi iz priče o padu Troje, pa ga glumčevo uzbuđenje, dok plače nad izmišljenom sudbinom, navodi da samog sebe prekori zbog pasivnosti. Odlučuje da glumci pred kraljem izvedu „Ubistvo Gonzaga“, sa nekoliko njegovih stihova umetnutih u tekst, i da po Klaudijevoj reakciji proveri da li je duh govorio istinu.
Treći čin
Rozenkranc i Gildenstern javljaju da Hamlet izbegava da kaže šta mu je. Klaudije i Polonije se skrivaju dok Ofelija, po dogovoru, čeka Hamleta. Hamlet ulazi sam i u monologu razmišlja o tome da li je bolje trpeti život ili ga okončati, i o strahu od onoga što dolazi posle smrti. Zatim ugleda Ofeliju, oštro je napada, poriče da ju je ikada voleo i šalje je u manastir. Klaudije, koji je sve čuo, zaključuje da Hamletova neobuzdanost ne potiče od ljubavi i da predstavlja opasnost, pa odlučuje da ga pošalje u Englesku. Polonije predlaže da Gertruda posle predstave nasamo razgovara s Hamletom, a on će se sakriti i slušati.
Hamlet uči glumce da govore prirodno i moli Horacija da za vreme predstave motri na kralja. Dvor se okuplja. Najpre sledi nema igra koja unapred prikazuje radnju, a zatim sama predstava: kralja u vrtu, dok spava, truje njegov nećak Lucijan, sipajući mu otrov u uvo. Klaudije ustaje, traži svetlo i izlazi. Hamlet i Horacio su saglasni da je time potvrđeno sve što je duh rekao. Rozenkranc i Gildenstern pozivaju Hamleta u majčine odaje.
Klaudije, sam, priznaje da je počinio bratoubistvo i pokušava da se pomoli, ali ne može iskreno da se pokaje, jer zadržava i krunu i kraljicu. Hamlet ga nalazi kako kleči i podiže mač, ali odustaje, misleći da bi ubistvo čoveka na molitvi njegovu dušu poslalo na nebo. Odlazi, a Klaudije zaključuje da su mu reči otišle gore, a misli ostale dole.
U Gertrudinim odajama Polonije se skriva iza zastora. Hamlet oštro prekoreva majku, a ona, uplašena, zove u pomoć. Kada se iza zastora oglasi Polonije, Hamlet, misleći da je to kralj, probode ga mačem kroz zastor i ubija. Zatim majci pokazuje slike dvojice braće i tera je da oseti razliku između njih. Tada se ponovo pojavljuje duh, vidljiv samo Hamletu, da ga podseti na zadatak i umiri Gertrudu, koja ga ne vidi. Hamlet moli majku da se uzdrži od Klaudija, ona obećava da će ćutati o onome što je čula, a on iznosi Polonijevo telo.
Četvrti čin
Gertruda saopštava Klaudiju šta se dogodilo. On šalje Rozenkranca i Gildensterna da pronađu Hamleta i telo. Hamlet im odgovara podrugljivo, a pred kraljem kaže da je Polonije na večeri, ali ne tamo gde jede, nego gde je jeden, to jest među crvima. Klaudije ga šalje u Englesku, u pratnji dvojice drugova, sa zapečaćenim pismima u kojima od engleskog kralja traži da Hamleta pogubi.
Na putu do broda Hamlet ugleda Fortinbrasovu vojsku koja prelazi Dansku i ide u borbu za komad zemlje koji ne vredi ni kolikim žrtvama. Iznenađen tim primerom odlučnosti, u monologu prekoreva sebe zbog sopstvene nerešenosti.
Ofelija, koja je izgubila oca, a Hamleta više nema, luta dvorom, peva odlomke pesama i deli cveće. Laert, koji se vratio iz Francuske sa okupljenom svetinom, upada u zamak i traži od kralja odgovor za očevu smrt. Klaudije ga smiruje i obećava da će mu pokazati ko je kriv. Kada Laert ugleda sestru, potresen je.
Horacio dobija Hamletovo pismo: gusari su napali brod, Hamlet se prekrcao na njihov, oni su ga vratili u Dansku, a Rozenkranc i Gildenstern nastavljaju ka Engleskoj. Klaudije međutim ubeđuje Laerta da je Hamlet kriv i za Polonijevu smrt i za opasnost po kralja. Stižu Hamletova pisma u kojima najavljuje povratak. Klaudije i Laert smišljaju zaveru: Laert će se s Hamletom boriti mačem sa vrhom premazanim otrovom, a Klaudije će kao rezervu pripremiti otrovno piće. Gertruda donosi vest da se Ofelija udavila u potoku.
Peti čin
Na groblju dva grobara pripremaju grob za Ofeliju i šale se na temu da li samoubica sme da bude sahranjen po hrišćanskom obredu. Dolaze Hamlet i Horacio. Hamlet razgovara s jednim grobarom, od koga saznaje da taj posao obavlja već trideset godina. Uzima lobanju za koju mu grobar kaže da je pripadala Joriku, kraljevom ludi iz Hamletovog detinjstva, i razmišlja o prolaznosti i o prahu Aleksandra i Cezara. Tada stiže pogrebna povorka: sahranjuju Ofeliju. Laert skače u grob, a Hamlet za njim, izjavljujući da je voleo Ofeliju više nego četrdeset hiljada braće. Hvataju se u koštac dok ih ne razdvoje.
Hamlet priča Horaciju kako je na brodu, noću, otvorio Klaudijeva pisma, zamenio ih drugim, u kom se traži smrt Rozenkranca i Gildensterna, i zapečatio ih očevim prstenom. Pridvorni Ozrik donosi poziv na mačevalački dvoboj s Laertom, na koji je kralj uložio opkladu. Hamlet, iako sa slutnjom, pristaje.
Na dvoru Hamlet moli Laerta za oproštaj, objašnjavajući svoje postupke ludilom. Laert na rečima prihvata izvinjenje, ali u sebi zadržava nameru. Klaudije je pripremio čašu s vinom, a kada pije u Hamletovu čast, u nju baca otrov. Hamlet dobija prvu, a zatim i drugu rundu. Gertruda, uprkos kraljevom upozorenju, pije iz čaše u sinu u čast. U trećoj rundi Laert rani Hamleta; u gužvi im se mačevi zamene i Hamlet rani Laerta. Kraljica pada i viče da je otrovana. Laert, na samrti, priznaje da su otrovani i mač i piće i da je za sve kriv kralj. Hamlet probode Klaudija i natera ga da popije ostatak otrova. Hamlet i Laert razmenjuju oproštaj, a Laert umire. Hamlet sprečava Horacija da se otruje iz iste čaše i moli ga da ostane i ispriča njegovu priču. Predviđa da će Fortinbras biti izabran za kralja i umire.
Fortinbras stiže iz Poljske, engleski poslanici javljaju da su Rozenkranc i Gildenstern mrtvi, a Horacio obećava da će ispričati šta se dogodilo. Fortinbras preuzima krunu i naređuje da Hamlet bude sahranjen s vojnim počastima.
Lica
Hamlet
princ Danske, sin ubijenog kralja i nećak novog; student iz Vitenberga, melanholičan i sklon razmišljanju
Klaudije
kralj Danske, brat pokojnog kralja, koji ga je otrovao; vešt političar i lukav protivnik
Gertruda
kraljica, Hamletova majka, koja se brzo udala za Klaudija; njena krivica ostaje sporno pitanje
Duh kralja Hamleta
priviđenje ubijenog kralja, koje od sina traži osvetu
Polonije
dvorski savetnik i otac Laerta i Ofelije, sklon intrigama i špijuniranju
Ofelija
Polonijeva kći, koju Hamlet odbija; pod teretom gubitaka gubi razum i umire
Laert
Polonijev sin, nagao i spreman na osvetu za oca i sestru
Horacio
Hamletov prijatelj i jedini pouzdan svedok svega što se dogodilo
Rozenkranc i Gildenstern
Hamletovi školski drugovi, koje kralj koristi kao špijune
Fortinbras
norveški princ koji želi da povrati očeve zemlje i na kraju preuzima krunu Danske
Ozrik
uobraženi pridvorni, koji prenosi poziv na dvoboj
Grobari i glumci
narodni humor i gluma kao ogledalo radnje
Analiza
Ključne teme
Osveta i oklevanje
Hamlet od prvog susreta s duhom zna šta se od njega traži, ali radnju stalno odlaže. Drama pita šta osveta znači za čoveka koji misli: pre ubistva treba proveriti istinu, a samo ubistvo ga čini sličnim onom koga kažnjava. Kada Hamlet u petom činu konačno deluje, to je više odgovor na događaje nego izvršenje plana.
Privid i istina
Duh, Hamletovo ludilo, Klaudijev osmeh, Ofelijino ponašanje po nalogu oca, špijuni skriveni iza zastora: ništa u Elsinoru nije onako kako deluje. Hamlet ne može da veruje ni priviđenju, pa želi dokaz, a dokaz traži na pozornici.
Ludilo: glumljeno i pravo
Hamlet unapred najavljuje da će igrati ludaka, a granica između igre i stvarnosti u drami je neodrediva. Ofelijino ludilo je, nasuprot tome, stvarno i javno, i zato bolnije. Drama pokazuje da se i razum i bezumlje mogu koristiti kao maska.
Smrt i prolaznost
Od prvog priviđenja do poslednjeg dvoboja drama je puna mrtvih i umirućih. Jorikova lobanja i razgovor sa grobarima pokazuju da smrt ne pravi razliku između kralja i prosjaka, a Hamletovo prihvatanje neizvesnosti u petom činu deluje kao konačni odgovor na pitanje o smislu.
Porodica, brak i vlast
Bratoubistvo, majčin novi brak i Polonijeva upotreba kćeri pokazuju da su porodični odnosi u Elsinoru prožeti računom. Privatna izdaja je istovremeno državna: Danskom vlada čovek koji je vlast stekao zločinom, pa je „nešto trulo“ u državi posledica zločina na kome ta vlast počiva.
Pozorište i saznanje
Hamlet od glumaca dobija ono što stvarnost odbija da da: mogućnost da iznese istinu. „Mišolovka“ je zamka za kralja, a ujedno i rasprava o tome šta gluma i predstava mogu da otkriju. Drama neprekidno podseća gledaoce da su i sami u pozorištu.
Simboli i motivi
Duh
Priviđenje pokojnog kralja ne pripada ni sasvim prirodnom ni sasvim natprirodnom svetu. Ono je znak prošlosti koja zahteva da bude ponovo otvorena, ali i pitanje da li se ono što dolazi iz drugog sveta može verovati.
Jorikova lobanja
Lobanja dvorske lude iz Hamletovog detinjstva postaje slika prolaznosti. U grobljanskoj sceni smrt je dovedena na najkonkretniji mogući nivo: to je kost u Hamletovoj ruci.
Otrov i bolest
Kralj je otrovan kroz uvo, a Danska je, po Marcelovom zapažanju, „nešto trulo“. Slike bolesti, čira i raspadanja prate celu dramu i opisuju pokvarenost države.
Cveće i voda
Ofelija u ludilu deli cveće, a umire u vodi među cvetnim vencima. Njena smrt, koju priča Gertruda, jedna je od najpoznatijih slika u drami i dugo je nadahnjivala slikare.
Zastor
Iza zastora se kriju Polonije i Klaudije; kroz zastor Hamlet ubija. On je znak prisluškivanja, skrivanja i pogrešne procene.
Kompozicija i struktura
Podela na činove i prizore na koju smo navikli uglavnom potiče od kasnijih izdavača; u Prvom foliju su obeležena samo prva dva čina. Radnja je izgrađena na nekoliko paralelnih linija osvete: Hamlet treba da osveti oca, Laert želi da osveti oca i sestru, a Fortinbras, sin ubijenog norveškog kralja, pokušava da povrati izgubljenu zemlju. Isti položaj viđen je iz tri ugla, pa Hamletovo oklevanje dobija suprotnost u Laertovoj brzopletosti i Fortinbrasovoj odlučnosti.
U sredini drame nalazi se predstava „Mišolovka“, najpoznatiji primer drame u drami: ona služi kao zamka za kralja, ali i kao ogledalo cele radnje. Monolozi, u kojima Hamlet sam raspravlja sa sobom, čine osovinu dela; svaki pokazuje novu fazu njegovog razmišljanja, od gađenja nad svetom, preko samoprekora pred glumcem, do mirenja s neizvesnošću u petom činu.
Jezik i stil
Drama je pisana nerimovanim jambskim stihom i prozom. Hamlet prelazi u prozu kada igra ludaka, kada razgovara s Rozenkrancom i Gildensternom i s grobarima; Ofelija u ludilu peva i govori prozom, a Polonije govori uštogljenim, naduvanim rečenicama. Hamletov govor prepun je igara reči, dvosmislenosti i ironije, a već njegova prva replika je kalambur o srodstvu.
Slike su vezane za bolest, otrov, uho, truljenje i pozorište. Glumačka reč u stihu („Pirova“ tirada) namerno je starinski doterana, da bi se razlikovala od prirodnog govora Hamleta i dvorana. Monolozi prelaze od kratkih, lomljenih rečenica do dugih misaonih perioda, pa sama sintaksa prati smenu raspoloženja.
Tumačenja i sporna pitanja
Najčešće raspravljano pitanje je zašto Hamlet ne deluje odmah. Gete u romanu „Vilhelm Majster“ u njemu vidi dušu pred zadatkom koji je pretežak; Kolridž govori o preteranom razmišljanju; A. S. Bredli o melanholiji izazvanoj majčinom izdajom. Frojd i Ernest Džons traže odgovor u nesvesnoj vezi sa majkom. T. S. Eliot je 1919. napisao da drama nema „objektivni korelativ“ za Hamletove osećaje i da je umetnički promašena.
Novija tumačenja traže odgovor u istoriji: u pitanju da li duh dolazi iz čistilišta (kako je pisao Stiven Grinblat) i u hrišćanskoj sumnji u osvetu, u državi u kojoj se vlast stiče zločinom. Ostaju otvorena pitanja da li je Hamletovo ludilo isključivo glumljeno, koliko je Gertruda znala o ubistvu, da li je Ofelija izvršila samoubistvo i koliko godina ima Hamlet, jer grobar pominje trideset, a on se pokazuje kao student.
Tekst i izdanja
Sačuvana su tri različita teksta. Prvi kvarto (Q1, 1603) znatno je kraći od ostalih, sačuvan je u samo dva primerka, ima drugačija imena (Polonije se zove Korambis), a čuveni monolog „Biti ili ne biti“ nalazi se na drugom mestu; često se tumači kao tekst rekonstruisan po sećanju, mada novi urednici tu pretpostavku osporavaju. Drugi kvarto (Q2, 1604) je najduži i na naslovnoj strani je označen kao proširen i ispravljen po pravom rukopisu. Prvi folio (F, 1623) kraći je od Q2 za dvesta i nešto stihova, ali sadrži i pasuse kojih u Q2 nema, na primer priču o dečjim glumačkim družinama, dok monolog iz četvrtog čina (posle Fortinbrasove vojske) postoji samo u Q2.
Od 18. veka većina izdanja spaja Q2 i F u jedan „sjedinjeni“ tekst, koji je duži od svake verzije koja se igrala u Šekspirovo vreme. Izdanje Arden (treća serija, 2006) osnovni tekst stavlja na Q2, a Q1 i F objavljuje u posebnom tomu. Izbor teksta utiče i na tumačenje: tako izostanak monologa iz četvrtog čina u F Hamleta čini manje sklonim samokritici.
Istorijski i književni kontekst
Drama je nastala verovatno između 1599. i 1601, za družinu lorda Čemberlena, koja je 1599. počela da igra u novom pozorištu Glob. Naslovnu ulogu je Šekspir gotovo sigurno pisao za Ričarda Berbidža, prvog tragičara družine; po predanju, sam Šekspir je igrao duha. Upis u registar izdavača usledio je 1602, a prvi štampani tekst 1603. Tri sačuvana teksta međusobno se razlikuju, pa se sadržaj drame u scenskoj praksi menjao već u Šekspirovo vreme.
Priča o princu koji se svetio potiče iz srednjovekovne danske legende o Amletu, koju je zabeležio Sakso Gramatik (oko 1200), a u 16. veku prepričao Fransoa de Belfore (1570). Šekspir je imao i englesku dramu o Hamletu, danas izgubljenu („Ur-Hamlet“), koju su pominjali Tomas Neš 1589. i Tomas Lodž 1596; često se pretpostavlja da ju je napisao Tomas Kid, ali nije sigurno. U legendi princ javno ubija strica i nema duha; Šekspirova obrada u središte stavlja unutrašnju dilemu i sumnju u pouzdanost duha.
Duh koji se javlja s onoga sveta otvarao je pitanje koje je protestantska Engleska slušala sa nevericom: čistilište je kao pojam bilo odbačeno, a priviđenja su tumačena kao đavolske zamke. Vitenberg, gde se školovao Hamlet, bio je grad Luterovog univerziteta, pa njegova škola ima protestantski prizvuk. Osveta je u okviru žanra renesansne tragedije osvete stara tema, koju je u engleskom pozorištu utvrdila Kidova „Španska tragedija“.
Šekspir je 1596. izgubio jedanaestogodišnjeg sina Hamneta, a 1601. oca; neki tumači u tome traže vezu s dramom, ali to je samo pretpostavka i iz teksta se ne može potvrditi. Sigurnije je da je pozorišni svet Londona tada bio podeljen: u drami se pojavljuje i podsmeh dečjim glumačkim družinama, koje su pravile konkurenciju odraslim glumcima.
Na sceni
Hamlet je najmasivnija uloga u Šekspirovom delu i ispit koji svaki veliki glumac ranijih epoha želeo da položi. Posle Berbidža nasleđe su preuzeli Tomas Beterton u 17. i Dejvid Garik u 18. veku, zatim Edmund Kin i Edvin But u 19. Sara Bernar je Hamleta igrala u Parizu 1899. U 20. veku Džon Berimor (Njujork 1922, London 1925), Džon Gilgud (tridesetih godina) i Lorens Olivije, čija je postavka 1937. u Old Viku bila pod uticajem psihoanalize, obeležili su čitav vek.
Najteže je pitanje svake režije koliko je ludilo koje Hamlet igra zaista igra. Duha postavke rešavaju različito: kao glas, svetlosni snop, lik u oklopu, a nekad kao Hamletovu maštu. U sceni u majčinim odajama Gertruda ne vidi duha, pa publika mora da odluči da li je to priviđenje stvarno. Često se isti glumac igra duha i Klaudija, što ističe sličnost dvojice braće.
Retko se igra ceo tekst: uobičajene su skraćene verzije od tri do tri i po sata, u kojima se često izostavlja Fortinbras (tako i kraj drame dobija drugi smisao: završava se Hamletovom smrću, a ne novim poretkom). Celu dramu, u spojenoj verziji, snimio je Kenet Brana 1996. u filmu od nešto više od četiri sata. Jedna od prvih velikih postavki u savremenoj odeći bila je ona u režiji Barija Džeksona 1925. u londonskom pozorištu Kingsvej, a od tada je takav pristup uobičajen.
U našim krajevima „Hamlet“ ima dugu scensku istoriju. Hrvatska enciklopedija beleži postavke Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu 1889. (prevod Augusta Harambašića) i 1929. (prevod Milana Bogdanovića), a 1952. ga je u tvrđavi Lovrijenac postavio Marko Fotez, pa je ta scena Dubrovačkih ljetnih igara ubrzo postala uobičajeno mesto za ovu dramu. U Beogradu se igra u Narodnom pozorištu (postavka na Petom spratu, 2002), u programu uz prevod Laze Kostića.
Nasleđe i recepcija
„Hamlet“ je jedna od najčešće igranih i tumačenih drama na svetu. Gete, Kolridž, Frojd i Eliot u njoj su tražili ključ za razumevanje modernog čoveka, a motiv Hamleta kao mislioca nesposobnog za akciju prerastao je u tip u književnosti. Ivan Turgenjev ga je 1860. u eseju „Hamlet i Don Kihot“ stavio nasuprot Don Kihotu kao dva osnovna ljudska tipa. Replike poput „biti ili ne biti“ ušle su u svakodnevni govor.
Drama je često bila osnova za nova dela. Tom Stopard je u „Rozenkranc i Gildenstern su mrtvi“ (1966) događaje prikazao očima dvojice sporednih likova, Hajner Miler je 1977. napisao „Hamletmašinu“, a Ivo Brešan je u „Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja“ (1971) preneo radnju u dalmatinsko selo. Među filmskim postavkama izdvajaju se Olivijeova (1948), Kozincevljeva (1964, s muzikom Dmitrija Šostakoviča), Zefirelijeva (1990), Branina (1996) i Almeredina (2000).
U muzici su Hamletom inspirisani opera Ambroaza Toma (1868) i fantazija-uvertira Petra Čajkovskog (1888); u slikarstvu Mileova „Ofelija“ (1851–1852) postala je jedna od najpoznatijih slika engleskog 19. veka. Na srpskom jeziku drama se prevodi od 19. veka. Među prevodima je i romantičarski prevod Laze Kostića, koji je bio i hvaljen i kritikovan.
Produkcije i adaptacije
Izabrana izvođenja i adaptacije, sva sa navedenim izvorom. Arhiva se dopunjuje i u nju ulaze samo provereni podaci.
Pozorište
Hamlet (postavka u savremenoj odeći)
producent Bari Džekson; Kolin Kit-Džonston u ulozi Hamleta · Pozorište Kingsvej, London (25. avgust 1925) · 1925.
Jedna od prvih velikih postavki „Hamleta“ u savremenoj odeći. Kolekcija Muzeja Viktorije i Alberta čuva fotografiju sa predstave od 25. avgusta 1925.
Izvor: Muzej Viktorije i Alberta: fotografija predstave „Hamlet“, Kingsvej 1925
Pozorište
Hamlet (prevod A. Harambašića)
prevod August Harambašić · Hrvatsko narodno kazalište, Zagreb · 1889.
Postavka iz 1889. u prevodu Augusta Harambašića, koju navodi Hrvatska enciklopedija; nova postavka u prevodu Milana Bogdanovića usledila je 1929.
Pozorište (festival)
Hamlet na Lovrijencu
rež. Marko Fotez · Tvrđava Lovrijenac, Dubrovačke ljetne igre · 1952.
Fotez je 1952. postavio „Hamleta“ u tvrđavi Lovrijenac, koja je ubrzo postala uobičajena scena za ovu dramu. Kasnijih godina tu su igrali mnogi domaći i strani reditelji i glumci.
Pozorište
Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
tekst Ivo Brešan, rež. Božidar Violić · Teatar &TD, Zagreb · 1971.
Brešanova komedija o tome kako seoski amateri u Dalmaciji postavljaju „Hamleta“; napisana u 1960-im, štampana u „Kolu“ i izvedena 1971. u Zagrebu.
Izvor: Svetska Šekspirova bibliografija: Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
Pozorište
Hamlet
rež. Ivana Vujić; Slobodan Beštić u ulozi Hamleta · Narodno pozorište, scena „Peti sprat“, Beograd · 2002.
Postavka u programu uz prevod Laze Kostića; recenzija Ivana Medenice u „Vremenu“ (24. oktobra 2002) ocenila je koncept kao intimno promišljanje o životu i smrti, a režiju kao neujednačenu.
Pozorište (festival)
Hamlet (Paolo Maželi)
rež. Paolo Maželi; Frano Mašković u ulozi Hamleta · Tvrđava Lovrijenac, 70. Dubrovačke ljetne igre · 2019.
Maželijeva postavka u adaptaciji prevoda Vladimira Gerića, na sceni Lovrijenca. Frano Mašković prvi je Dubrovčanin u ulozi Hamleta u ovoj postavci.
Izvor: Dubrovačke ljetne igre: Maželijev Hamlet se pobednički vraća na Lovrijenac
Film
Hamlet (film Lorensa Olivijea)
rež. i glavna uloga Lorens Olivije · Velika Britanija (film) · 1948.
Olivijeov film osvojio je Oskara za najbolji film i za najboljeg glumca; u tumačenju je važna psihologija glavnog junaka.
Film
Gamlet (film Grigorija Kozinceva)
rež. Grigorij Kozincev; Inokentij Smoktunovski u ulozi Hamleta · SSSR (film) · 1964.
Ruski crno-beli film trajanja 150 minuta, u kojem Smoktunovski igra Hamleta, a Kozincev potpisuje režiju i scenario.
Pojmovi uz ovo delo
Izvori
- Osnovni podaci o delu (autor, epoha, godina, žanr, jezik): baza Corpus DramaticumKulturni element; način provere opisan na stranici „Izvori i metodologija“
- Foldžer Šekspirova biblioteka: Hamletrane štampane verzije: Q1 (1603, samo dva sačuvana primerka), Q2 (1604) i Prvi folio (1623); položaj monologa „Biti ili ne biti“ u Q1 · folger.edu
- Foldžer Šekspirova biblioteka: Hamlet, 5. čin, 1. scena (tekst)grobari, Jorikova lobanja, „četrdeset hiljada braće“, godine grobarskog posla · folger.edu
- Foldžer Šekspirova biblioteka: Hamlet, 5. čin, 2. scena (tekst)redosled događaja u završnom dvoboju i stupanje Fortinbrasa na vlast · folger.edu
- Vilijam Šekspir, Hamlet, integralni tekst (Projekat Gutenberg)početak drame; Horacio o dvoboju starog Hamleta i Fortinbrasa · gutenberg.org
- Enciklopedija Britanika: Hronologija Šekspirovih dramadatovanje „Hamleta“ u 1599–1601. · britannica.com
- Enciklopedija Britanika: Hamletdatum nastanka i prvi neovlašćeni kvarto (1603) · britannica.com
- Hrvatska enciklopedija: Šekspir, Vilijamdatovanje (oko 1600), postavke na hrvatskim scenama i prevodi, postavka na Lovrijencu, Brešanova drama · enciklopedija.hr
- Vilijam Šekspir, Hamlet, Arden (treća serija), prir. En Tompson i Nil Tejlor, 2006referentno kritičko izdanje za pitanje tekstova Q1, Q2 i F
- A. C. Bradley, Shakespearean Tragedy (1904)klasična karakterna analiza i tumačenje oklevanja
- Stephen Greenblatt, Hamlet in Purgatory (2001)istorijska studija o duhu i čistilištu
- Ernest Jones, Hamlet and Oedipus (1949)psihoanalitičko tumačenje
Tekst je samostalno napisan na osnovu navedenih izvora; nije prevod ni prepričavanje pojedinačnog članka. Primećujete grešku ili imate bolji izvor? Pišite nam – ispravljamo je uz navođenje izvora. Kako proveravamo podatke.
